Velika ispovest najuspešnijeg Srbina u Holivudu: Kako je tamo uspeo, o snimanju filma "Žetva", ali i o amanetu koji mu je majka, Rada Đuričin, ostavila
Ostvarenje "Žetva" bacilo je novo svetlo na direktora filmske fotografije Radana Popovića. A njegov profesionalni put je baš poput filmskog scenarija - otišao je u Ameriku na dve nedelje, a ostao tamo tri decenije. Preko okeana je stvorio i uspešnu karijeru, ali i porodicu. Njegovo ime stoji i iza brojnih domaćih ostvarenja, poput "Crnog bombardera", "Balkanskih pravila" i "Sjaja u očima".
Film "Žetva" donosi pred publiku osetljivu, tešku i važnu priču. Kako ste joj kao direktor fotografije vizuelno pristupili?
- Tema je izuzetno značajna u današnje vreme. Na svim meridijanima ove naše male planete ovakve stvari se rade, delom preko zvaničnih kanala, delom preko ilegalnih, tako da je teško doći do prave istine. Puno smo saznali iz prve ruke tokom priprema i snimanja filma. Zajednički imenitelj za tu vrstu "poslovanja" su ratovi i sirotinja.
Šta vam je bio uzor?
- Pred početak priprema otkrio sam fantastične fotografe čiji su radovi koji prikazuju rat i njegove posledice ostavili neverovatan utisak na mene. Kad me je pozvao producent Dragan Ivanović, bilo mi je jasno da nije slučajnost to što sam se toliko udubio u izučavanje radova japanskog fotografa Šomeja Tomacua i genijalnog iranskog fotografa Abasa Atara. Morate videti radove ovih velikana da biste shvatili i doživeli užase koje su ljudi sposobni jedni drugima da urade.
Koliko je teško kamerom preneti tu vrstu patnje i emotivne težine?
- To može biti i veoma teško i veoma lako. Zavisi od glumaca, reditelja, scenografa, kostimografa, šminkera... Za mene je ovo bio relativno lak zadatak. Reditelj Pol Kampf, koji je napisao i scenario, napravio je i odličan kasting s vrhunskim stranim i domaćim glumcima. Dragan Ivanović je pronašao knjigu Veselina Dželetovića po kojoj je Pol napisao scenario. Aljoša Spajić je uradio fantastičnu scenografiju i odveo nas na divne lokacije. Jelena Đorđević, kostimografkinja, i Milica Milovančević, šminkerka, dale su našim glumcima karakter. Ja sam sav taj trud ovekovečio u okvir mog kadra. Ništa nije teško kada imate podršku producenta i reditelja, a pred objektivom kamere dobre glumce kojima verujete i koji veruju u vas.
Pogledajte kako je bilo na premijeri filma "Žetva"
Koja scena vam je bila najveći izazov?
- Ona kad se Johan (Metju Maknalti) i Narednik (Angus Makfadjen) poveravaju jedan drugom u hotelskoj sobi bojeći se za sopstveni život. Dva dana smo proveli u jednoj maloj sobi u hotelu "Slavija" u Beogradu koja je predstavljala sobu hotela "Grand" u Prištini. Zavese su bile navučene da se ne bi video Trg Slavija, s plafona su grejali reflektori, a klima je morala biti isključena da bi se zvuk najkvalitetnije snimio. To je bio rudarski posao, koji ne može da se uradi kako treba ako ekipa nije složna i voljna da se žrtvuje.
Film "Žetva" nosi veliku odgovornost prema istini i žrtvama. Je li vas promenio?
- Da, naravno. I pre sam prisustvovao porodičnoj drami kolege čija je bliska rođaka, devojčica u ranim tinejdžerskim godinama, oteta usred dana i nikad nije pronađena. Na snimanju sam od našeg savetnika iz MUP upućenog u trgovinu organima i belim robljem na našim prostorima saznao kakva je procedura u kriminalnim strukturama sa otimanjem osoba i koliko ko vredi kad se rasprodaje "u delovima", i kakve su moralne karakteristike ljudi koji su položili Hipokratovu zakletvu, a učestvuju u ovakvim radnjama. Zatim, kako policije širom sveta pokušavaju da tim neljudima stanu na rep, ali ta beštija, pored svih svojih lica, ima i mnogo repova i najviše joj odgovara da svoj prljavi posao obavlja u okrilju ratnog bezakonja. Sve se to završava u najvišim krugovima najbogatijih ljudi i jasno je svima da postoje paralelne strukture vlasti, a do sada nije pronađen lek za taj virus. Naše je da istražimo ko je sve od naših građana na ovaj način nestao, da se građanstvo informiše o ovim događajima kako bi se smanjio broj žrtava. Ovo se ne dešava samo u "žutoj kući", ona je davno srušena, odmah pošto je CNN napravio reportažu o njoj. To se dešava i dalje!
Nakon što ste osvojili Ameriku, dali ste pečat mnogim domaćim filmovima. Kako gledate na taj sirovi, buntovni entuzijazam devedesetih?
- Ameriku osvojio nisam, ona je osvojila mene! Goran Gajić me je vratio u Beograd da snimam "Kako je propao rokenrol". Bio sam u Jerevanu, pokrivao za CBS razorni zemljotres koji se tada desio u Jermeniji. Da nisam dobio taj film da radim na ogromno Goranovo insistiranje, ja bih sada, ako bih još bio živ, pokrivao ratišta po Bliskom i Srednjem istoku zajedno s kolegom Mikijem Stojičićem. Ovako se sada s njegovim sinom bavim snimanjem igrane strukture. Veličanstvena Zora Korać me je spojila sa Srđanom Karanovićem, a tu me je negde pronašao i Miša Radivojević. Darko Bajić je zapečatio moj dalji tok karijere "Crnim bombarderom" kad je u usponu svoje karijere rizikovao s mlađim snimateljem i doveo me da snimam taj film, koji je svima koji su na njemu radili puno značio. Osećali smo da je nešto revolucionarno. Darko je nesebičan čovek, divan i blag, sjajan pedagog, predani reditelj velike vizuelne kulture, retkost u ovom i ovakvom svetu.
Nedostaje li vam ta "gerilska" filmska energija?
- Veoma sam ponosan na početak svoje karijere. Zahvalan ljudima koji su me podržali, a najzahvalniji nekim mladim ljudima koji mogu deca da mi budu, a koji kad čuju šta sam snimao, počnu da citiraju likove iz filmova. Sada to kod mene već izaziva ozbiljne emocije. Žao mi je malo što puno sveta nije imalo prilike da vidi projekat "Video jela, zelen bor", koji sam radio s Goranom Gajićem.
Danas ste bliski sa oskarovcem Aleksanderom Pejnom.
- Radio sam na pet filmova tokom njegove karijere kao direktor fotografije druge ekipe, a inače smo bliski prijatelji. I za poznanstvo sa Aleksanderom je kriv Goran Gajić, koji se s njim upoznao još na nekom studentskom festivalu. Aleksander se preko nas upoznao s mnogim našim ljudima iz filmskog sveta.
Kako gledate na Oskara?
- To je komplikovana priča. Kad sam tek stigao ovde, upravo pred dodelu Oskara, živeo sam kod jedne starije glumice, koja mi je rekla kako je dobila pismo od glumačkog sindikata s predlogom za koga da glasa. Pitao sam je da li je to standardna procedura i rekla mi je da jeste. Ta osoba je dobila Oskara te godine. Nekoliko decenija kasnije jedan film je svima zapao za oko kao veoma loš. Naravno, dobija nagradu za montažu. Kad sam svom prijatelju montažeru takođe nominovanom za izvanredan rad rekao kako sam ogorčen i hoću iz kože da iskočim, najsmirenijim tonom mi je rekao: "Gosh, Radan, it's only entertainment business."
Šta treba Srbiji da dobije zlatnu statuu?
- Kada govorimo o nagradi za strani film, tu je veoma mnogo upletena dnevna politika. Mnogo kockica mora da se složi, a država baš mora da se potrudi i da počne sa ozbiljnim lobiranjem u Vašingtonu na vreme. Prvo treba da se dogovorimo da nas naš zaista najbolji film predstavlja u Holivudu. Ako ne možemo mi da se dogovorimo, možda da dovedemo nekoliko relevantnih stranaca da oni odluče. Posle državni aparat mora da ima barem desetak meseci da pokrene i odradi posao na političkom planu ako smo u tom trenutku u dobrim odnosima sa SAD.
Živeli ste i stvarali u dva različita sveta - ovde tokom turbulentnih godina i u Americi, koja ima svoja pravila. Kako danas, iz ugla umetnika koji svet posmatra kroz objektiv, vidite moderno društvo?
- Nova su vremena. Ili se treba s njima hvatati ukoštac, ili u penziju. Ja bih još da snimam filmove. A oni su postali kao stare knjige na prašnjavoj polici. Još ima onih koji ih gledaju, ali nove generacije nemaju strpljenja za sve to što film nudi - uvod, razradu, zaplet, rasplet... Bioskopi su, ovde barem, praznjikavi. Baš kao i većina filmova. Možda bi bilo bolje kada karta ne bi bila 20 dolara bez kokica i koka-kole.
Koliko se Amerika promenila?
- Kad sam došao u Los Anđeles pre tri decenije, bilo je potrebno 800 dolara da iznajmite dvosoban stan na Sanset stripu. Danas vam treba 6.000 dolara.
Šta mislite o Trampu? Da li će ratovi koje je pokrenuo stati brzo?
- Tri miligrama "bromazepama" pomaže da ne mislim o stvarima na koje ne mogu da utičem.
Fali li vam Beograd?
- Toliko često dolazim ovde da mi zaista ne fali. Živim "bi-continentaly". A voleo bih da sam u Beogradu još češće, u vreme Bitefa i Festa, koje redovno propuštam, i za tim malo žalim, ali u komunikaciji sam s prijateljima i porodicom. Tehnologija je dovoljno dobra da me čini sveprisutnim.
Planirate li da se vratite kad odete u penziju?
- Nisam kupio ranč u Šumadiji gde ću se penzionisati (smeh). To bi bila predaja! Pristajanje na prestanak profesionalnog rada ne dolazi u obzir. Idem do kraja!
Majčin savet: Ostavila mi je u amanet da mirim ljude
Odrastali ste kraj majke, koja je bila i ostala sinonim za glumačku aristokratiju, veliku Radu Đuričin?
- Rada je bila dete iz siromašne vršačke svešteničke porodice. Bila je vredna, obrazovana i pametna žena koja je volela svoju profesiju i koristila svoju popularnost u borbi za unapređenje položaja žena u društvu. Bila je revolucionarka, omladinka, akcijašica. Nikako aristokratkinja. Razgovaraću jednom s njom i zamoliti je da vam oprosti (smeh).
Pamtite li neki njen savet?
- Svaki put kada krećem na novi projekat, rekla bi mi da joj je žao što sam izabrao profesiju u kojoj moram da se dopadnem nekom da bih dobio posao, kao i ona. Ali znala je i videla koliko sam srećan kada radim, i srećna je bila zbog toga jer je najbitnije da mnogo volim ono čime se bavim.
Šta vam je ostavila u amanet?
- Isto ono što je i njen otac ostavio njoj - da svakog dana nekom nešto lepo kaže i da ne učestvuje ni u čemu što zavađa ljude, već da ih miri.
Bonus video: Sećanje na glumca Radoja Čupića